Feniksov let iz pepela i natrag

Treći roman Franje Janeša, Čerupanje feniksa, u našoj je suvremenoj prozi ponešto neuobičajen žanrovski spoj: počinje kao pseudopovijesni, a završava kao znanstvenofantastični roman. No svakako je to sada već prepoznatljiv janešovski rukopis najavljen prethodno sklonošću za jezične efekte i crnohumorno slikanje svijeta (Noć mrtvih živaca, 2009) te „eksplozijom fabule“ i prodorom u fantastiku (Formula za kaos, 2011). Oni koji budu tražili nekakvu rekonstrukciju prošlosti – događaja, likova, ambijenata – ostat će uglavnom uskraćeni; na dobitku će biti čitatelji koji u tekstu, bez obzira na to o kojem se vremenu govori, žele pronaći nešto univerzalno, dakle nešto što se tiče njihove sudbine i njihova vremena.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2013.

U romanu se pripovijeda o dogodovštinama nekolicine pripadnika nekog hrvatskog plemena u panonskom prostoru između Save i Drave, u vrijeme za koje jedan lik kaže da je udaljeno „preko trinaest stoljeća“. Je li to osmo stoljeće, čitatelj ne može znati pouzdano jer se ne zna vrijeme zbivanja radnje iz kojega lik određuje udaljenost. Skupina hrvatskih ratnika, nakon okrutne odmazde nad Srbima, doznaje da se u selu proširila smrtonosna bolest i da je netko ukrao „škrinju bogova“, plemensku svetinju koja štiti od zla. Sedmorica pripadnika plemena – istaknuti ratnici Muhlo Srbosjek i Ladislav Groza, „ni po čemu istaknut“ tragač Vonomir i njegov 16-godišnji sin Miroslav, 15-godišnji „nesposobnjaković“ Mislav, sin „hrvatskog domoljuba“ i poglavnika Zdeslava, nećak seoskog vrača „pileći mozak“ Kluk i vračev šegrt Žulj – dobivaju zadatak da škrinju pronađu i vrate je u selo. Ali njihovi pokreti nisu ostali nezapaženi: kraljica susjednih amazonki Morana naređuje svojoj najboljoj ratnici i vjerojatnoj nasljednici, crvenokosoj „štrigi“ Damnani, da se približi Hrvatima („kurconoscima“ kako ih među sobom imenuju te dame), prati ih i dozna što namjeravaju.

U međuvremenu hrvatskoj povorci prilijepi se njemački misionar Hans, koji ih uporno nastoji odvratiti od poganskih vjerovanja i prevesti na kršćanstvo. Ratnici skelom prelaze Savu i potom se sukobljavaju s trojicom gendroida (genocidnih androida), koje uz nenadanu Damnaninu pomoć uspiju svladati. Povorka predvođena Mar Lonom, mladim i ratoborno raspoloženim pripadnikom napredne civilizacije, kreće se prema Koraksovu skloništu, ali ih napad drumskih razbojnika razdvoji pa misiju nastavljaju Miro, Mislav, Mar Lon i Damnana, a kasnije i Kluk. Mar Lon objašnjava kako je nakon velikog rata dio ljudi preživio i podijelio se u dvije skupine: one koji su, kivni na tehnologiju koja je uništila svijet, odgajali djecu u jednostavnijem, plemenskom duhu, i one koji su od tih primitivaca pobjegli u šumu i pokušali spasiti što više znanja. Tako su nastala dva svijeta – Miroslavov i Mar Lonov. Miroslav je zbunjen tehnološkim čudima o kojima sluša, a neke je i vidio, kao i činjenicom da ona ne pripadaju dalekoj, naprednoj budućnosti, nego su stvar davne prošlosti: „Ispada da se sve čemu bih se mogao nadati odavno dogodilo.“

Premda u Čerupanju feniksa nije bilo takve „eksplozije fabule“ kao u Formuli za kaos, jasno je već iz rečenoga da ona i u novom Janešovu romanu igra važnu ulogu: naglim, neočekivanim obratima ona dinamizira tekst i stalno održava čitateljevu pažnju napetom. Dinamici pridonose i česte izmjene pripovjedačkoga gledišta – u nekim se poglavljima tako javlja objektivni pripovjedač u trećem licu jednine, zatim pripovjedač u prvom licu jednine koji je ujedno lik romana (Miroslav), a u nekoliko prilika u ulozi pripovjedača našao se i pas Tristan koji stalno sudjeluje u zbivanjima te tako dobivamo i jedan neobičan rakurs. Još je jedan detalj u Janešovu stilu uočljiv na prvi pogled: česta upotreba imperfekta i aorista. Poznato je naime da upotreba tih glagolskih oblika nije u hrvatskom jeziku stilski neutralna. Ne susreću se u razgovornom jeziku, u emocionalno neutralnim ni stručnim tekstovima, nego gotovo isključivo u književnom izričaju. Za imperfekt Radoslav Katičić kaže da pripada „izrazito svečanom i književnom izričaju, pobuđuje starinski ugođaj i budi osjećaj dioništva u bogatoj književnoj tradiciji“. Za aorist, koji se rabi više nego imperfekt, kaže pak da „pobuđuje ugođaj živosti, klasične jezgrovitosti i pučke štokavske prisnosti“. Janešova uporaba tih glagolskih oblika ima pak sasvim suprotnu svrhu: u izravnom sudaru s primitivizmom i divljaštvom koji opisuje, imperfekt kao „izrazito svečani izričaj“ i aorist koji pobuđuje ugođaj „klasične jezgrovitosti“ proizvode vrlo dojmljive humorističke efekte.

Naravno, kakav bi to Janeš bio da u njegovu tekstu nema crnog humora, ironije, parodiranja (npr. gruba travestija Cesarićeve Voćke poslije kiše), karikaturalnosti i cinizma, najčešće vrlo bliskih tipu britanskih televizijskih serija kakve su Crna Guja i Leteći cirkus Montyja Pythona? „‘Branimir Hvaljeni je ležao na lomači iako ga niste mogli prepoznati’, rekao je Višeslav. Znači da je bio ljepši nego inače, mislio je Vonomir i primijetio Ladislavov smiješak.“ Pedesetak stranica poslije navode se zadnje riječi i opisuje spaljivanje velikog ratnika Ladislava koji je umro nakon ugriza zmije olakšavajući se u grmlju: „Uvijek sam želio… umrijeti u boju… za narod svoj. (…) Prostrt na leđima, s mačem na prsima, nije se moglo reći da ga je smrt proljepšala – za to je trebalo pričekati vatru (…). Kluk je iskoristio priliku da pored lomače podgrije ostatke odojka.“ Misionar Hans na koncu je uspio pokrstiti Hrvate, ali nije teklo glatko. Uvjeravajući jednog seljaka da mu je duša besmrtna i da će vječno živjeti, ovaj se branio svojom logikom: „‘Ja ne želim živjeti vječno.’ ‘Kako ne?’ ‘ Ne želim cijelu vječnost kopat, orat i hranit stoku. Kad umrem, želim se odmorit.’“ Vrlo su česte i aluzivne rečenice, npr. kad primitivni i okrutni ratnik Muhlo na pitanje što je kultura kaže: „Ne znam, ali čim to čujem, dođe mi da izvadim mač.“

Istaknemo li nekoliko zanimljivih likova (buntovnik Miroslav koji odbija pristati na plemensko ponašanje, njegov otac Vonomir koji se stalno „prilagođava“, Mar Lon koji za sebe kaže da je subverzivan i da želi živjeti kao Miro, „bazično i uzbudljivo“), zatim niz situacija koje se izravno referiraju na današnje društvene probleme te promišljanja o cikličkoj prirodi povijesti (odmetnik napredne civilizacije Koraks: „Feniksov let iz pepela i natrag ponavljat će se i bez mene“), valja reći da se Janešov roman dade čitati i za stolom i na plaži.